Procitavsi danasnju pricu iz nase kafane, dosla sam na ideju da otvorim ovu temu, jer je par clanica pisalo upravo na istu. Verujem da jos mnoge od nas imaju sta da kazu, pa stvaram prostor za to.


Svako od nas je u zivotu izgubio dragu osobu.
Kako se nosimo sa takvim situacijama, gde trazimo utehu, na koji nacin prevazilazimo te bolne momente?

Slatka mala, znam kako gubitci bole.
Verujem da ce vremenom proci, jos je sveze i neobicno. Vremenom se covek prilagodi.

Mnogo dragih ljudi oko mene je umrlo ali dvije su me smrti najvise pogodile, moj stric i jedan od najboljih drugova. Prvo stric...poginuo je kao pjesak u Beogradu, udario ga je bus. Nikad to nisam sasvim preboljela. Bila sam tada trudna, nisu mi dali ici na sahranu, to mi je nekako ostala..ziva rana. Kao da se nisam oprostila od njega...i sad placem kad pomislim na to iako se desilo prije 12 godina. i drug...odrasli smo skupa, sve skole prosli skupa, u istom razredu, cak i faks..i jedno jutro u prodavnici cujem da je umro...tek tako...bila sam sokirana, nisam vjerovala, i sada ponekad pomislim da cu ga sresti kao dan prije toga, nasmijanog, reci mu kao tada da izgleda bolje nego ikad, da ce se opet nasaliti sa mnom na onaj svoj nacin...mislim cesto njima..obojici....kako mi nedostaju..i kako bi bilo da su i sada tu. a za strika..nekako mi je to da ga nema nestvarno, mozda bas zbog tog neprisustva kada se to desilo, nekad se uhvatim kad odem u beograd da mislim da sam to sanjala i da cu ga sada bas sresti, otici kod njega...ali onda dodjem do onog tunelcica kraj mosta gdje je poginuo i....tesko je.

Već sam negdje pisala na ovu temu, ali, toliko mi je bliska da ne mogu da opet nešto ne kažem. Evo, teče treća godina od smrti mog muža, a ja i dalje negdje podsvjesno čekam da se vrati...To strašno jutro, kad je onako iznenada, bez ikakve najave, otišao zauvijek,  ostalo je u mom sjećanju kao nekakvo dešavanje mimo mene, ja jednostavno nisam shvatila de se to zaista desilo, da ga nema više...Taj silni šok, stres ili šta je već, rezultiralo je mojom bolešću i haosom u kojem sam se odjednom našla, činilo mi se da je život stao, da nema dalje...A onda se valjda u glavi pokrene neki točkić koji te natjera da pogledaš oko sebe, da vidiš svoju djecu koja su izgubila oca i gledaju u majku kao jedini preostali oslonac...Onda bol ostaje zaključan u nekom dijelu tvog srca, uvijek je tu, ali ne daš mu da preplavi tvoje postojanje, onda počinje borba za život, tvoj i tvoje djece...Nedostaje mi u svakom trenutku mog života, i u sreći i u problemima, prazninu koja je ostala poslije njega ništa ne može da ispuni, ali ipak, svaki dan zahvaljujem sudbini što imam divnu djecu i što imam razlog da se borim...

Moja Ivonka, svakom su njegovi problemi najveći, samo se mora naći snaga da se sa njima izbori. A život je svakako, koliko lijep, toliko i surov ponekad...te godine, činilo se da sve ide nekom uzlaznom putanjom, mlađa kćerka ispobjeđivala na svim mogućim takmičenjima, starija sve uspjehe krunisala titulom najboljeg đaka generacije, finansijska situacija nam se znatno popravila, vratili sve dugove i kredite, otišli na zaslužen odmor, ma sve davalo osnova za srećan nastavak naših života. I onda se u jednom momentu sve preokrene i sve postane bol...Ali opet kažem valja se boriti i nikad ne posustati...Tvoj muž i ti ste, hvala bogu, pregurali najgore, slavite svaki dan vašeg zajedičkog života i uživajte u njemu....

Strasno! Ja sam najpre izgubila sestru u 18/toj godini a kasnije nekoliko godina i tatu. Mama zivi daleko ,ili je mozda bolje reci  ,ja zivim daleko .Rodbine imamo jako malo ili su rasuti po svetu ,a iskreno ,i nisu nesto ,poneseni ,kako veli nas narod.

Svoju tugu mirim suzama i secanjima ,gledanjem privatnih snimaka i fotografija ,dodirom nekih licnih i posebnih predmeta mojih dragih ,i ne znam ... I sada ,kad ovo pisem ,magle mi se oci ,jer osecaj je jaci ...

I uvek tako ... sa obavezom da ovi trenuci budu obavezno u samoci ,jer ne zelim da svoju decu opterecujem.

Mnogo tuzno lejla.  

Ja sam imala ogroman gubitak! Jedna od meni najbližih osoba je otišla prerano... Mogu da kažem da vreme ne leči rane, samo te nauči kako da, i pored bola, budeš srećan.

Mene to čeka... svadba... ali bez majke....

ja sam sa 10 god.ostala bez babe za koju sam jako bila vezana,a prije tri god. bez tate...ne zelim o tome da razmisljam,jos uvijek se nisam pomirila sa cinjenicom da ga nikad vise necu vidjeti....kada pricam o njima pricam jako brzo,toliko da nisam svjesna,i mogu da pricam,ali ne volim kad neko u mom prisustvu ista prica o njima,odmah pocinjem da placem i izadjem iz prostorije...cak se i uvijek svadjamo kad treba da se obiljezi godisnjica,jer ja ne volim da idem na groblje,vraca me u realnost...samo ljudi koji su izgubili nekog mogu da shvate bol,ostali samo mogu da nagadjaju...sjecam se kad sam dolazila iz skole da sam cesto placuci ulazila u kucu,jer sam prije toga vidjela tatino auto,a tate nigdje...i nekad dok setam u prolaznicima pokusavam da mu nadjem lik,tako sam se jednom krenula put jednog covjeka,ali sam stala,jer sam vidjela da se izbliza ne lice...