Oženjen sam, i mislim da imamo problem i žene i muškarci u međusobnoj komunikaciji.Čeznemo jedni za drugima ceo život a nemamo kulturnog-civilizovanog načina da se družimo.Nekada su bile igranke,balovi,korzo,diskaći danas kafići,gde je postojala teoretska šansa da se ljudi sretnu,komuniciraju čak da se dodirnu. Ja sam sve te mogućnosti probao ali sam uvek bio blokiran, od očijukanja dalje ni makac. S vremena na vreme sam popuštao devojkama koje su me htele ali da se desi obostrana privlačnost komunikacija i upoznavanje, vrlo retko.
U braku zaljubljenost(hormonsko ludilo) traje neko vreme pa ako je sreće prelazi u ljubav(po meni to je komunikacija, međusobno razumevanje, podrška, dolazak do izražaja kao čovek, saosećanje, zajednički razvoj, iskrenost, otvorenost, radost, uživanje.....umalo da zaboravim, šta čoveka drži u životu strasti).
Žena definiše ove stvari ovako:-Voliš me?
Muž:- Volim te.
Muž:- Ljubavi a šta ti podrazumevaš pod voliš li me, neću da ispadne da te lažem.
Žena:-Ne komplikuj, voliš li me?
Muž:-Volim.
Žena:- E dobro je.
E sad, preko četrdesete kad već osećam da popuštam fizički, naslućujem i vidim kod starijih od mene 10-15 godina,posustalost i odutnost strasti prema suprotnom polu. Dobijam ubrzanje da pokušam, bar delimično da popunim ogromnu prazninu, čežnju za ženskim svetom.Volim ja dete i ženu, neću da lažem nikoga ništa, ali imam i želju za igrom, za opuštanjem, zavođenjem, nagoveštajem, očijukanjem, natezanjem, ženskim čarolijama.....uh i strastima. Bez toga ću se ugušiti u praznini i svakodnevnoj rutini. Ceo život radim sa muškarcima i dosta mi ih je.
Žene su sposobnije za život, hrabrije, slatke u svojoj nepokolebljivoj borbi za ljubav,lepe i nežne.
Morao sam da se umešam u diskusiju i da pokušam osvetliti temu i s druge strane. Možda su ove diskusije mogućnost komunikacije koju odavno želim.