Ja bih oprostila prevaru.
Ranije su se žene toga stidele, a muškarci hvalili. Osuda sredine kada je žena u pitanju i dalje postoji ali, nešto se promenilo. Sve više je žena koje varaju i pričaju (makar sa svojim najboljim drugaricama) o tome, a sve je više i muškaraca koji kao i uvek pričaju o tome. Motiv? Razni su. Pričala sam o tome i sa svojim suprugom, kod muškaraca je opsesija, trauma iz detinjsta (ti si muško i možeš i moraš sve i moraš da se dokazuješ), želja za promenom, strah da se ne propusti nešto u životu, hranjenje sujete, predstavljanje sebe u nekom drugom, boljem svetlu (jer žena vas već dovoljno upozna pa se pred njom ne možete folirati) i još mnogo raznoraznih razloga. Nikad ga ne bih prevarila dok mi je sa njim ovako kako je sada. A kad mi tako više ne bude, raziđemo se kao ljudi, ne volim te, ne voliš me i kraj. Na isti način, ako ja nemam potrebu za osveženjem, ne znači da tu potrebu nema i druga strana. Pa... odrasli smo, izvoli, probaj, i to novo i nepoznato ubrzo postaje poznato i staro, i dosadiće.