Šeta penzioner ulicom i zastade da pogleda velelepnu kuću nekog lokalnog gazde koji je u privatizaciji kupio preduzeće u kojem je u godinama poslije rata bio partijski direktor.
Dragan-Jerinic
A kad taj sa balkona shvati da mu onaj na ulici procjenjuje životno djelo, zadovoljno upita:
"A, komšija, šta misliš koliko vrijedi?"
"Dvadeset godina robije da je Titove države", odbrusi penzioner i nastavi šetnju.
Ova anegdota onako lijepo odslikava današnji odnos prema prošlom vremenu kojeg se većina nas koji smo živjeli u toj bivšoj, Titovoj državi rado sjeća. To kolektivno sjećanje gotovo je identično kod svih maršalovih naroda i narodnosti. I odnosi se na sigurnost, besplatno školstvo i odlično zdravstvo, solidne plate i jeftine, pristupačne stambene kredite, sindikalna ljetovanja i bezvizni "crveni pasoš". U četiri riječi - sjećaju se dobrog života.
Tako je uoči tridesete godišnjice smrti Josipa Broza zabočko društvo (iz Hrvatske), koje nosi njegovo ime, prošle sedmice objavilo potjernicu za "najvećim sinom" bivše zajedničke države. U njoj je navedeno da se "Tito traži zbog osnovane sumnje da je 50 godina najstrože zabranjivao rat, izbjeglice, glad, siromaštvo, šovinizam... Da je radnicima gradio fabrike, stanove... Da je građanima osiguravao slobodno kretanje diljem Jugoslavije bez straha od ičije nacionalne i vjerske mržnje".
http://www.advance.hr/bizadvance/image_dump/umro-je-drug-tito_17181.jpg
