Za razliku od MO, ja sam svim srcem živjela u tom vremenu, bila ponosan pionir, pa omladinac, išla na radne akcije i vjerovala u komunizam. Vremenom su se, naravno, rodile neke sumnje, javljala pitanja koja se nisu smjela postaviti...Ipak, u poređenju sa vremenom u kojem živimo, osjećam neku nostalgiju za prošlim, bilo je nekako bezbrižnije,naivnije, i svakako uređenije nego sada. Koliko je bilo realno, vidi se sada, ali ipak... stegne me nešto u srcu kad vidim snimke Titove sahrane gdje su došli svi svjetski državnici, a to govori koliko smo bili poštovani. Danas nas smatraju divljacima što se međusobno ubijaju, zločincima i šta sve još ne...I plakala sam iskreno kad je umro i plašila se budućnosti, s pravom, pokazalo se...